Autori: Daniel J. Siegel, M.D., Tina Payne Bryson, Ph.D.

Naš mozak ima niz različitih dijelova s različitim funkcijama. Lijeva moždana polutka je zadužena za logičko razmišljanje i organizaciju misli u rečenice. Desna strana je zadužena za emocije i tumačenje neverbalnih znakova. Moždano deblo je zadužen za instinktivne reakcije, a međumozak za stvaranje veza. Čini se kao da je naš mozak višestruka ličnost, neki dijelovi su racionalni, neki iracionalni, neki reflektivni, a drugi reaktivni, pa stoga nije ni čudo da se u različitim situacijama možemo ponašati kao dvije potpuno različite osobe. Ključ napredovanja leži u tome da potaknemo suradnju svih njegovih dijelova, odnosno da ga integriramo. Kada djeca nisu integrirana preplavljuju ih emocije, postanu kaotična i smetena i nisu u stanju reagirati mirno i primjereno pojedinoj situaciji. Izljevi bijesa, napadi inata, agresija, dakle ta najzahtjevnija iskustva u odgoju, a i u životu, rezultat su nedostatka integracije, što je poznato pod nazivom dezintegracija. Želimo da naša djeca budu horizontalno integrirana, da mogu uravnotežiti logiku lijeve i emocije desne moždane polutke. Važno je da budu i vertikalno integrirana, tako da njihovi viši dijelovi mozga, odgovorni za promišljanje o reakcijama, surađuju s nižim dijelovima zaduženim za instinktivne reakcije i preživljavanje.Jedno od najnovijih i najvažnijih otkrića u neuroznanosti je
otkriće da je mozak „plastičan“, odnosno da se može ciljano oblikovati. To
znači da se mozak tijekom ljudskog života i fizički mijenja, a ne samo u
djetinjstvu kako se donedavno mislilo. Što to oblikuje mozak? Iskustvo. Čak i u
starijoj životnoj dobi naša nam iskustva mijenjaju fizičku strukturu mozga.
Kada stječemo neko iskustvo aktiviraju se stanice našeg mozga, neuroni, i
stvaraju nove međusobne veze, a one dovode do preslagivanja veza u mozgu. To
nam zapravo govori da nismo zarobljenici svojeg mozga nego da ga možemo
presložiti i postati zdraviji i sretniji. Priroda se pobrinula za temeljnu
strukturu mozga, koja dolazi od dobre prehrane, dovoljno sna i stimulacija.
Naravno, i geni igraju veliku ulogu u određivanju kakva će netko postati osoba,
naročito kada je riječ o temperamentu, no sve što nam se događa, glazba koju
slušamo, ljudi koje volimo, knjige koje čitamo, disciplina koju smo iskusili,
emocije koje osjećamo, duboko utječe na to kako će se razviti naš mozak.Istraživanja pokazuju da kada promijenimo svoje fizičko
stanje, na primjer kretanjem ili relaksacijom, mijenjamo i svoje emocionalno
stanje. Pokušajte se smiješiti jednu minutu, osjećat ćete se sretnijima, budete
li disali duboko i polako, osjećat ćete se smireno. Sljedećeg puta kada se vaše
dijete treba smiriti ili vratiti kontrolu, pokušajte ga fizički pokrenuti.Pamćenje je način na koji prošli događaji utječu na našu
sadašnjost. Svaki puta kada stječemo neko novo iskustvo, neuroni se aktiviraju
preko električnih signala. Moždane stanice koje se aktiviraju povezuju se
međusobno ili s drugim neuronima. Veze koje pritom nastaju tvore asocijacije.
Pamćenje je dakle zapravo asocijacija. Svaki put kada prizovete neko sjećanje,
ujedno ga i mijenjate. Stanje vašeg uma u trenutku kada ste pohranili sjećanje
i stanje uma u trenutku kada ga ponovno prizivate utječu na sjećanje i
mijenjaju ga. Stoga je priča koju prepričavate više povijesna fikcija nego
povijest.Pamćenje koje nam omogućuje da promijenimo bebi pelenu bez
svijesti o tome da se zapravo sjećamo zove se implicitno pamćenje, a sposobnost
prizivanja trenutka kada ste učili kako se mijenja pelena ili nekog drugog
posebnog trenutka zove se eksplicitno pamćenje. Implicitno pamćenje često je
pozitivno, recimo kada računamo na roditeljsku utjehu kada smo povrijeđeni, jer
smo je svaki put u prošlosti i dobili. Ali implicitno pamćenje može djelovati i
negativno, na primjer ako su roditelji često bili nervozni ili nezainteresirani
kada smo bili u nevolji. Problem s implicitnim pamćenjem, naročito s pamćenjem
bolnih ili negativnih iskustava je taj da ga nismo ni svijesni pa ono može
uzrokovati strah, izbjegavanje, tugu i druge bolne emocije i tjelesne osjete.
To nam pomaže pri objašnjenju zašto djeca (upravo kao i odrasli) često burno
reagiraju na određene situacije, a da pri tome ne znaju zašto su uznemirena pa
se mogu pojaviti teškoće s nesanicom, fobije i drugi poremećaji. Dakle, kako
možemo pomoći djeci kada pate zbog negativnih iskustava iz prošlosti? Trebamo
im osvijestiti to implicitno pamćenje i učinit ga eksplicitnim, tako da dijete
shvati o čemu je riječ te da se može ciljano uhvatiti u koštac sa time. Postoji
dio mozga čiji je posao upravo to: integriranje implicitnoga i eksplicitnoga
pamćenja, tako da možemo bolje razumjeti svijet oko sebe i sami sebe. Taj dio
mozga zove se hipokampus, a opisuje se kao i „pretraživač“ pamćenja. Kada
pomognemo djetetu da integrira prošlost u svoju sadašnjost, tada ono može
shvatiti što se to zapravo u njemu događa i može uspostaviti kontrolu nad
svojim razmišljanjem i ponašanjem.Trebamo pomoći djetetu da shvati da su njegovi osjećaji
privremeni, u prosjeku emocije dolaze i odlaze unutar devedesetak sekunda. Ako
uspijemo objasniti djetetu da je većina osjećaja vrlo prolazna, pomoći ćemo mu
razviti uvid u um. Što je dijete mlađe, to će više vaše pomoći trebati. Kada
dijete postane svijesno slika koje ima u svojem umu, može preuzeti kontrolu nad
njima i uvelike smanjiti moć koje one imaju nad njim. Razgovorom sa samim sobom
dijete može preusmjeriti svoju pozornost s točke na svojem kotaču svijesti koja
ga ograničava i posvetiti se nekim drugim točkama koje vode do veselja i
napretka. Jedan je od izvrsnih načina da pomognete djetetu kada se osjeća
tjeskobno i uplašeno vizualizacija mjesta na kojem se osjeća mirno i spokojno.Mozak je stvoren za interpersonalnu integraciju. Kao što su
njegovi brojni dijelovi stvoreni za međusobnu suradnju, tako je mozak svakog
pojedinca stvoren za suradnju i povezivanje s mozgom svake osobe s kojom
stupamo u komunikaciju. Interpersonalna integracija znači da poštujemo i
prihvaćamo razlike dok njegujemo povezanost s drugima. Trebamo pomoći djetetu
da shvati opseg vlastite povezanosti sa svojom obitelji, prijateljima, učenicima
iz razreda i drugim ljudima u zajednici i razvije uvid u um, što će mu
omogućiti stvaranje dubljih i smislenijih veza s drugima. Koliko će se djeca
moći koristiti uvidom u um da bi sudjelovala u „mi“ i ulazila u različite
relacije s drugima, ovisit će o kvaliteti njihovih odnosa s bliskim im osobama
– roditeljima, bakama i djedovima, dadiljama, učiteljima/nastavnicima,
vršnjacima i drugim ljudima koji utječu na njihov život. Kada djeca provode
vrijeme s najvažnijim ljudima u svojem životu, ona razvijaju relacijske
vještine poput komuniciranja, slušanja, interpretiranja facijalnih ekspresija,
razumijevanja neverbalne komunikacije, dijeljenja i žrtvovanja. Ako dijete
doživljava odnose ispunjene toplinom, bliskošću i zaštićenošću, tada će takvi
odnosi postati model za buduće odnose koje dijete bude imalo sa svojim
prijateljima, s drugim članovima različitih zajednica te sa svojim partnerima i
s vlastitom djecom. Tip odnosa koji pokazujete svojem djetetu utječe na
generacije koje tek dolaze. Ako želimo pripremiti svoje dijete da u društvu
participira kao snažna individualna ličnost povezana s drugima, trebamo u
njegovu umu stvoriti otvoreno, receptivno umjesto zatvorenoga, reaktivnoga
stanja. Kada je živčani sustav reaktivan, on se zapravo nalazi zarobljen u
stanju borba ili bijeg, a iz takva je stanja gotovo nemoguće povezati se s
osobom na otvoren i empatičan način. Kada se nalazimo u receptivnome stanju, u
mozgu se aktivira drugačiji skup neurona. Mišići se lica i glasnice opuštaju,
krvni tlak i otkucaji srca stabiliziraju a ljudi postaju otvoreniji za to što
drugi žele izraziti, odnosno postaju receptivniji. Dugoročno gledano, djeci
želimo pomoći da budu receptivnija u odnosima s drugima i nastojimo ih
usmjeravati tako da razviju vještine uvida u um, koje će im omogućiti
povezivanje s drugima. Receptivnost dovodi do rezonance – povezivanja iznutra
prema van – koja će im pomoći da uživaju u smislenim i intimnim vezama. U
suprotnom će dijete za stvaranje odnosa biti motivirano osjećajem izoliranosti,
a ne željom i sposobnošću da se poveže. Što više djeca uživaju u vremenu koje
provode s vama i s ostatkom obitelji, to će više cijeniti međuljudske odnose i
željet će više pozitivnih i zdravih veza u budućnosti. Sa svakim zabavnim
iskustvom druženja s obitelji pružate pozitivno potrepljenje toga što znači
biti u bliskoj vezi s nekim. Kako djeca razvijaju vještinu uvida u um, uče
održavati ravnotežu između važnosti vlastitih unutarnjih života sa životima
drugih ljudi. Te reflektivne vještine temelj su za to kako djeca uče održavati
u ravnoteži svoje vlastite emocije istovremeno razumijevajući emocije drugih
ljudi. Uvid u um temelj je i socijalne i emocionalne inteligencije. On
omogućuje djeci da shvati da su dio šire perspektive, dio svijeta i zajednice u
kojoj su osjećaji važni, a povezanost s drugima izvor je smisla, dobroga
osjećanja i zabave.Čak i teška razdoblja kroz koja prolazite sa svojom djecom,
kao i pogreške koje radite, zapravo su prilike koje mogu pomoći djeci da rastu,
uče i razvijaju se u sretne, zdrave i ispunjene osobe. Umjesto da ignorirate
njihove velike emocije i odvlačite im pozornost od problema, trebate poticati
integraciju hodajući zajedno s njima kroz te izazove, ostajući prisutnima, te
tako jačati povezanost i pomagati djeci da osjećaju da ih netko vidi, čuje i
brine se za njih.