Integritet i samosvijest
su povezani. Što se roditelj uspješnije brinu o djetetovom integritetu, to je
veća mogućnost za zdrav razvoj njegove samosvijesti. Nasilje je povreda
djetetova integriteta i stoga šteti njegovoj samosvijesti. Roditelji koji su
nasilni prema djeci mogu se podijeliti u tri skupine. Prva upotrebljava nasilje
zbog stavova ili ideologije. Takvi roditelji govore: „Djeci ništa ne škodi ako
ih lupim po guzi kada to zasluže.“ Roditelji kojima je upotreba nasilja
ideologija, i koji vjeruju da je nasilje nužan dio odgovornog odgoja, često
dolaze iz okoline ili društva u kojima su prevladavale totalitarne političke
ili vjerske ideologije. Drugu skupinu čine roditelji koji nasilje provode
jednostavno zato što žele moć nad svojom djecom. Njihov je cilj kontrola i
dominacija: više cijene poslušnost od bliskosti. U trećoj skupini su oni koji
tek ponekad udare djecu i svaki put se zbog toga loše osjećaju. Bez obzira na
stav roditelja, svako nasilje nad djecom uvijek ima iste posljedice kao i
nasilje nad odraslima: kratkoročno stvara tjeskobu, nepovjerenje i osjećaj
krivnje, a dugoročno nisku samosvijest, bijes i novo nasilje. Posljedice
nasilja nisu nužno razmjerne tome koliko često udaramo dijete. Postoje ljudi
prema kojima su se roditelji nasilno ponijeli samo jednom u čitavom djetinjstvu
i adolescenciji, ali se od te boli nikada nisu oporavili. Postoje ljudi koje su
istukli deset ili dvadeset puta, a nije bilo posljedica. Faktor koji, čini se,
utječe nato kolike će posljedice imati nasilan čin jest preuzimaju li roditelji
odgovornost za nasilje ili za njega optužuju djecu. Imamo primjer malog djeteta
još u pelenama kojeg je majka uzela u naručje, napravila grimasu, spustila i
onda udarila po potiljku uz komentar da ga je presvukla prije pola sata i da
sad mora opet. Kaže: „Neće se sa mnom zafrikavati i to će naučiti ovog časa“.
Taj nasilni čin nije samo okrutan, nego ima i najštetniji mogući oblik zato što
odgovornost za nasilje svaljuje na dijete: „Tvoja je greška što sam te
udarila“. Spomenuta majka živi u kulturi u kojoj je primjena nasilja česta i
općenito se prihvaća kao prirodan dio odgoja. Sin ove žene svaki udarac
doživljava kao vrlo osobnu poruku koja mu govori da je kriv i bezvrijedan.
Dječak plače, a majka na sinovo plakanje reagira jednako kao i na rad njegovih
crijeva: kritizira ga, otpužuje i prijeti. Dječak je jedino mogao zaključiti
kako je njegova stolica kriva jednako kao i njegov jad te da predstavlja osobnu
uvredu majci. Zbog kulture u kojoj živi također će redovno biti izložen
postupcima koji su suprotnost nasilju: s ponosom će ga pokazivati drugima,
hvaliti i tetošiti, ljubiti i grliti. Nasilje kojem je bio izložen imat će
sljedeće posljedice:

I. Emocionalne –
potiskivat će tjeskobu, bol i poniženje te se sjećati djetinjstva kao da je
bilo sretno.

II. Mentalne – zaključit
će kako je nasilje prema djeci, kada je njihova pogreška u pitanju, razuman
način odgajanja.

III. Egzistecijalne i one
povezane s ličnošću – patit će od niske samosvijesti i neće moći osjetiti
granice drugih ljudi. Njegovo će ponašanje u određenom stupnju biti
autodestruktivno.

IV. Tjelesne – tegobe i
stezanja u leđima, želucu i prsima povezane s općom i nesvjesnom suzdržanošću u
kontaktu s onima koji su mu najbliži i najdraži.

Nabrajajući ove tipične
posljedice nasilja uzimam u obzir da sve ostalo funkcionira sa dječakovim
roditeljima, a dječak je dobar u školi, jer da imaju još neki problem, dječak
bi mogao početi eksperimentirati sa drogom, postati nasilan prema sebi ili
drugima, teškoće sa učenjem jer su ga roditelji naučili da ne poštuje ni svoj
ni tuđi tjelesni i psihički integritet. Činjenica da njegovi roditelji redovito
odlaze u crkvu i propovijedaju kako ljubiti bližnjega svoga samo još više
nagriza njegovu samosvijest.

Roditelji mogu ublažiti
djelovanje pljuske ako se smire, ako emotivno i verbalno prihvate odgovornost,
ako daju djetetu priliku da ostane nasamo na svojim reakcijama i ako ponovno
uspostave kontakt i to riječima: žao mi je što sam te udario/la, greška je moja
i želim/željela bih ti se ispričati. Obje strnjihov emotivni dione koje
sudjeluju u nasilnoj epizodi su povrijeđene nasiljem. Nasilnici, koji su
vjerovatno i sami bili žrtve nasilja, ne razvijaju se kao ljudska bića, a
njihov emotivni život svodi se na sentimentalnost. Oni ne prihvaćaju nikakvu
odgovornost za svoja djela kriveći drugu stranu i počinju gledati na svoj život
sa istim prezirom s kojim se ponašaju prema životu drugog. To stanje mogu
kompenzirati obraćajući veliku pažnju na svoje tjelesno zdravlje, društveni
život i materijalno blagostanje. Iako djeluju puni samopoštovanja, ispod
površine prevladava autodestrukcija.

Zastrašujuće velik broj djece i mladih izražava svoju bol javno i destruktivno i to će se nastaviti sve dok ne počnemo preuzimati odgovornost za masovno nasilje, i tjelesno i psihičko, koje odrasli i dalje primjenjuju na djeci.

Napisao: H.S.

Izvor: Jesper Juul, Vaše kompetentno dijete