Većina učitelja
nastavlja vjerovati da se učenje događa jedino kada je dijete tiho, mirno, sluša
i donosi sve domaće zadaće. Natjecanje je u areni učenja toliko oštro da
roditelji ne vjeruju vlastitom uvidu da su igra (osobito roditelja i djeteta) i
učenje društvenih vještina za njihovo dijete važniji nego guranje u akademske
vještine. Ako njihovo dijete ne uspijeva na istoj ili višoj razini od susjedovog,
roditelji se brinu i vode ga na stručne procjene. Dijagnoza „teškoće u učenju“
se dobivaju već u prvom razredu. Kako možemo prosuđivati jedinstveno dijete
koje ima vlastiti tempo razvoja i koje je još uvijek u procesu formiranja?

Čini se da se
upisom u školu roditeljska očekivanja povisuju, a na učitelje se stavlja veliki
pritisak da osiguraju djetetov uspjeh. Ako usitinu žeimo „odlične“ učenike,
moramo biti osjetljivi na potrebe njihovog individualnog stila razvoja i učenja
te shvatiti da je svaka osoba „odličan učenik“.

Zdravlje obrazovnog
sustava ovisi o tome hoćemo li njegovati i poticati učenje svih naših građana.
Ljudi instinktivno uče, ali što učimo i kako se doživljavamo kao učenici često
ovisi o tome kako nas tretiraju naši nastavnici i ostali životni uzori.

Izvor: dr.sc. Carla
Hannaford: Pametni pokreti, Zašto ne učimo samo glavom, Gimnastika za mozak,
Ostvarenje d.o.o. 2007.