Otkako se rode, djeca su potpuni ljudi – to jest, ona su
društvena, puna razumijevanja i suosjećanja. Te se vrline ne uče nego su im
prirođene, ali je za njihov razvoj potrebno da djeca budu s odraslima koji
poštuju ono što je ljudsko i društveno u čovjeku. Sve donedavno se vjerovalo da
se odrasli prema djeci moraju koristiti raznim „metodama“ odgoja koje će im
osigurati individualni i društveni razvoj. Korištenje bilo kojom metodom nije
samo nepotrebno, nego je i štetno jer djecu svodi na objekte u odnosu na one
koji su im najbliži i najdraži. Prioriteti naših roditelja temeljili su se na
vanjskim vrijednostima – djeca su morala naučiti kako će se „lijepo družiti“,
„lijepo ponašati“, „uklopiti“,“lijepo govoriti“, reći „hvala“, „kako ste“ i
„hvala što ste me primili“. Djeca nisu trebala biti ono što jesu. Od njih se
tražilo da „glume“, točno onako kako se glumi kazališna uloga. I trebali su,
poput glumaca, naučiti svoj tekst.

Djeci nije potrebno da ih odrasli uče prilagodbi ili suradnji. Potrebni su im, međutim, odrasli koji ih mogu naučiti kako da se brinu o sebi kada dođe do interakcije s drugima. Kada kažem da djeca surađuju, mislim da kopiraju ili oponašaju najvažnije odrasle osobe oko sebe – u početku roditelje, a potom i ostale s kojima imaju blizak kontakt. Primjer: Majčin porodiljni dopust bliži se kraju i šestomjesečna Lily će morati u jaslice. Kada je ujutro prije posla mama nosi u jaslice, Lily plače, nesretna jei ništa je ne može utješiti. Kada je nosi tata, sve se čini u redu. Potpuna zagonetka! Zašto je tomu tako? Roditelji su bezbroj puta raspravljali o kvaliteti jaslica i njihovim različitim stilovima roditeljstva: Odnosi li se mama prema Lily prezaštitnički? Je li otac dovoljno brižan? Međutim, je li dijete sretno ili nesretno kad stigne u jaslice, u većini slučajeva nema nikakve veze s time. Djeca poput Lily plaču kada su s mamom jednostavno zato što mama (s razlogom) još nije emotivno spremna odvojiti se od djeteta. Tjeskobna je, nervozna ili nesretna – i tako je otkad je rodila. No ona je te osjećaje potisnula jer obiteljska situacija ne dopušta da jedan roditelj ostane u kući. Iako majka tih osjećaja više nije svjesna, Lily ih osjeća i kopira. Drugim riječima, dijete surađuje kompetentno prenoseći poruku koja se može prevesti kao „Draga mama, nešto između nas nije u redu – nešto je nejasno. Samo ti dajem do znanja kako to znam i pretpostavljam da ćeš preuzeti odgovornost za rješavanje ovog problema kako bismo se obje bolje osjećale.“ Ako bismo pitali majku surađuje li s njom to uplakano dijete koje je upravo ostavila u jaslicama, najvjerovatnije bi odgovorila da ne surađuje. Ponašanje kojim dijete surađuje može se manifestirati na dva načina. Dijete koje surađuje izravno, oponaša ponašanje roditelja. U obiteljima u kojima ni jedan roditelj nije izuzetno destruktivan dijete je sklono izravno kopirati svoje roditelje. Djeca prema kojoj se odnosilo s poštovanjem jednako se tako odnose prema drugima, djeca za koju se brinulo brinu se za druge, djeca kojoj nije narušen integritet ne ugrožavaju integritet drugih. Dijete koje obrnuto surađuje djeluje na način koji se čini suprotan zato što svoje ponašanje okreće prema unutra. No i njega motivira želja za suradnjom. Nije neuobičajeno da dvoje djece u istoj obitelji surađuje na različit način. To često iznenađuje i roditelje i stručnjake s obzirom na to da djeca žive u istim obiteljima i odgaja ih se na isti način. Suradnju na obrnut način često vidimo u obiteljima u kojima je otac nasilan prema ženi i djeci. Jedno dijete često oponaša tatu, postaje vidljivo nasilno i destruktivno, dok drugo oponaša mamu i nasilje usmjerava prema unutra. Takva djeca postaju otvoreno autodestruktivna – uzimaju drogu, postaju promiskuitetna ili pokušaju samoubojtsvo – ili postaju mirna, samozatajna, odbijaju ulaziti u odnose i imaju osjećaj prevelike odgovornosti za druge. Obratite pažnju kako se većina ponašanja iz druge skupine izvana često pogrešno tumači kao znak „dobrog odgoja“. Kada djeca u takvim obiteljima postanu adolescenti, počnu se ponašati sasvim drukčije. Iz niza razloga dječaci su i dalje skloni nasilnom ponašanju, dok djevojčice imaju sklonost autodestrukciji. Jedan od glavnih razloga te pojave jest taj što djevojčice često uzimaju majku kao model i surađuju prema njezinu autodestruktivnom obrascu ponašanja. Detaljnije proučavanje, međutim, pokazuje kako je moguće da se svako dijete na svoj način odnosi prema roditeljima s obzirom na prirodu i kvalitetu interakcije. Djeca koju se kritizira i sama postaju kritična prema drugima ili prema sebi, djeca koja odrastaju u obiteljima u kojima ima nasilja i sama postaju nasilna ili autodestruktivna, djeca koja odrastaju u obiteljima u kojima se ne pokazuju osjećaji postaju šutljiva ili previše pričljiva, djeca koja su izložena nasilju ili seksualnom zlostavljanju postaju neumjerena i autodestruktivna ili neumjerena i nasilna. Procjena je da djeca suočena s destruktivnim ponašanjem odraslih surađuju na obrnut način u 50% slučajeva. U ostalih 50% surađuju izravno i zbog toga ih se određuje kao „problematičnu“. Napominjem da bi naglasio činjenicu kako svi imamo jake razloge za to što radimo. Svi smo nevino dovedeni do destruktivnog/autodestruktivnog ponašanja. Mnogi se odrasli ponašaju na način za koji misle da je pun ljubavi i brige, a on to zapravo nije. Drugi se trude djelovati s ljubavlju, no sama namjera nije dovoljna. U vrijeme kada je obitelj bila autokratska struktura moći roditeljima je bilo lakše zatomiti dječju kompetenciju. To je, srećom, postalo puno teže. Ne samo da su djeca i mladi postali sigurniji u sebe nego su i roditelji postali fleksibilniji, a društvo u cjelini sklonije je ozbiljnije shvaćati dobrobit svakog djeteta.

Napisao: H.S.

Izvor: J. Juul, Vaše kompetentno dijete