Životna priča određuje osjećaje koje imamo prema svojoj prošlosti, shvaćanje zašto su se ljudi iz naše prošlosti ponašali kako su se ponašali, prvenstveno naši roditelji, te svijest o tome kako su ti događaji utjecali na naš razvoj od djetinjstva prema odrasloj dobi. Ako smo imali loša iskustva sa našim roditeljima imamo moć prekinuti taj krug i tu bol i biti bolji roditelj. Preko zrcalnih neurona i implicitnog pamćenja, odnosno nesvjesnog dijela sebe, svoje emocije izravno prenosimo na svoju djecu i zato je važno da razumijemo svoju životnu priču i tek tada možemo shvatiti potrebe i signale svoje djece, stvarajući sigurnu povezanost i zdrav odnos, drugim riječima tek kada smo sami zreli možemo razumjeti potrebe naše djece. Zrcalni neuroni se aktiviraju kada gledamo nešto te tada i sami poželimo to isto napraviti, zato je i poželjno da okolina našeg djeteta bude zdrava, od najranije dobi pa sve do kraja razvoja djeteta.
Mozak je plastičan, tj. mijenja se ovisno o tome kako ga upotrebaljavamo, primjerice ako sviramo violinu strana mozga zadužena za ruku koja svira je jako razvijena, ako smo taxisti onda je dio mozga zadužen za prostornu orijentaciju razvijen, i tako redom. To isto vrijedi i za osjećaje, ako imamo neki loš osjećaj on će zapravo vrlo brzo proći, pogotovo ako ga u razgovoru objasnimo, ali ako ga potenciramo, uvlačimo se sve više u njega, on će postati dominantan i odredit će naš identitet i iako će on proći, mnoštvo takvih manjih identiteta za vrijeme trajanja osjećaja određuje nas kao osobe i postaje primarna osobina.
Da bismo to izbjegli moramo naučiti preusmjeriti pozornost i usredočiti se na dijelove uma za koje želimo da se bolje razviju. Kada nekamo usmjerimo svoju pozornost neuroni se aktiviraju i međusobno se povezuju sa neuronima aktiviranim na temelju osjećaja smirenosti koji vrlo lako postignemo vježbom disanja. Dobra vježba za dijete bi bila da na stomak stavimo brodić i kako dijete diše tako se brod diže i spušta i na taj način smirujemo i usmjeravamo um, a kako je dijete starije tako može usmjeravati pozornost na misli i osjećaje koji mu donose radost i mir. Loše raspoloženje i sve negativne emocije vrlo brzo prođu i to su samo privremena stanja, a ne trajne karakteristike. Pokretanje tijela, tj. neka aktivnost mijenja djetetovo raspoloženje i dobar su način pomoći kada se dijete osjeća loše ali kada su emocije snažne i izmaknu kontroli treba pomoći djetetu da ispriča što ga muči pa će to iskustvo dobiti smisao i dijete će moći uspostaviti kontrolu nad njim. I na kraju prepustite se zabavi u svojoj obitelji jer će tako dijete stjecati pozitivna iskustva vezana za ljude kojima je okružen.